Oslobođenje ili smjena totalitarizama?

U organizaciji Centra za obnovu kulture i briselskog think tanka New Direction 8. i 9. srpnja u zagrebačkom hotelu Dubrovnik održana je dvodnevna međunarodna konferencija posvećena raspravi o značenju završetka Drugog svjetskog rata za jugoistočnu, istočnu i srednju Europu. Naime, dok se na zapadu kontinenta 8. svibnja slavi kao Dan pobjede (VE Day), organizatori konferencije postavljaju pitanje kako bi ulazak partizana u Zagreb valjalo vrednovati. Je li se tog dana zbilo oslobođenje od okupatora ili je to bio simbolički početak novoga 45-godišnjeg represivnog režima, pitaju se organizatori, a isto se pitanje može postaviti i u kontekstu ostalih zemalja u kojima su komunisti preuzeli vlast nakon rata. Glorifikacijom tog razdoblja naše prošlosti te zatiranjem sjećanja na sve one koji su se tom sustavu na bilo koji način suprotstavljali, dobiva se jednostrani povijesni pregled, dok se istodobno zaboravlja kako su u zemljama bivše Jugoslavije, kao i diljem drugih država srednje i istočne Europe, partijske sigurnosne mreže iskorištene za bogaćenje postkomunističke elite, moglo se čuti na konferenciji.

Upravo s ciljem demistificiranja određenih povijesnih epizoda nakon što su komunisti preuzeli vlasti održana je ova konferencija koja je ugostila istaknute domaće i strane povjesničare. Obradili su širok spektar tema: Staljinov i Titov kult ličnosti, organizacija i djelovanje jugoslavenske tajne policije, logori, zatvori, strani dojmovi o partizanima, progon Crkve, odnos Partije prema talijanskoj i njemačkoj manjini i muslimanima, o slučaju Dubrovnika i Bleiburga, o masovnim grobnicama diljem Hrvatske i Slovenije.

Konferenciju je otvorio britanski povjesničar Robin Harris / Izvor Centar za obnovu kulture

Robin Harris: Komunizam je u Hrvatskoj propao revolucijom

Uvodnim obraćanjem skup je otvorio Robin Harris, predsjednik Centra za obnovu kulture i ugledni povjesničar, kao i Branka Lozo, članica Upravnog odbora New Directiona, nakon čega je uslijedilo prvo izlaganje Robina Harrisa pod naslovom Što je podrazumijevala komunistička revolucija u Jugoslaviji, kojim je podsjetio na okolnosti partizanskog ulaska u Zagrebu 8. svibnja 1945. te na svjedočenje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Stepinca o tome kako su Hrvati iz Bosne, Srijema i Slavonije u „dugim kolonama“ napuštali svoje domove. Slična je sudbina snašla i narodne nacionalne manjine u Istri, Rijeci i Dalmaciji, o čemu je bilo riječi u nekima od narednih predavanja. Harris je zaključio kako komunizam u Jugoslaviji nije propao reformom, nego revolucijom – istom metodom kojom je i uspostavljen. Ta je revolucija uskoro prerasla u rat za neovisnost, a u hrvatskom slučaju za nacionalni opstanak, što je zaustavilo prirodni tijek procesa transformacije, pa je to jedan od razloga zašto su recidivi starog sustava i dalje u tolikoj mjeri prisutni.

O percepciji i prezentaciji „druga“ Staljina i „bratskog“ Sovjetskog saveza u hrvatskim i jugoslavenskim medijima i propagandi nakon Drugog svjetskog rata govorio je povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest i potpredsjednik Matice hrvatske Mario Jareb, nakon čega je slovenski pisac Igor Omerza održao predavanje o Komunističkoj tajnoj policiji u Sloveniji od 1941. do 1990. godine. Drugi blok otvoren je uvidom u komunističko-sovjetski teror u Litvi od 1944. do 1953, o čemu se moglo čuti od Arunasa Bubnysa iz Istraživačkog centra za genocid i otpor u Litvi. U svojem informativnom predavanju napomenuo je kako je Litva nakon 1940. doživjela velike potrese – okupiranje neovisne države, čiji su sovjetski i nacistički osvajači provodili istu politiku genocida. Dok su nacistički zločini osuđeni, istraživanja sovjetskog terora tek su u početnoj fazi. Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti uzrokovali su demografske i imovinske gubitke što je za litvanski narod polučilo trajan učinak. Prema podacima, čak je 456 tisuća ljudi pretrpjelo neku vrstu sovjetskog terora. Također, njih oko 500 tisuća bilo je prisiljeno napustiti Litvu. Nacistička je pak diktatura likvidirala oko 215 tisuća ljudi.

O poljskoj perspektivi i iskustvima komunističke revolucije u poslijeratnoj Europi govorio je Grzegorz Wolk s Instituta nacionalnog sjećanja iz Poljske, dok je Rasa Čepaitiene s Litvanskog instituta za povijest govorio o suočavanju sa sjećanjima na komunističku prošlost. Prvi dan skupa zatvoren je panel-diskusijom svih izlagača u kojem su međusobno konsolidirali prethodno iznesene teze.

Izvještaji britanskog obavještajca

Drugog je dana program započeo uvodnim izlaganjem Marija Jareba, naslova Evelyn Waugh i partizani, u kojem se fokusirao na britanskog književnika koji je 1944. i 1945. boravio među partizanima u Topuskom i Dubrovniku, a papi je podnio izvještaj o stanju Crkve u Hrvatskoj. Inače, njegov je ratni put započeo dobrovoljnim javljanjem u vojnu službu. Prvih se godina borio kao komandos u zapadnoj Africi, na Bliskom istoku i na Kreti, a 1943. ozlijedio se pri padobranskom skoku, nakon čega djeluje kao obavještajni časnik. U tom se svojstvu 1944. na poziv Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera, priključio britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu NOV-a i PO Hrvatske. Njegovi izvještaji nisu bili po volji Titu, stoga je dvaput protjeran kao nepoželjan, prvo iz Topuskog, a potom i iz Dubrovnika, nakon čega se nije vraćao u Hrvatsku, no 1953, prilikom Titova posjeta Winstonu Churchillu u Londonu, javno je agitirao protiv predsjednika SFRJ.

 Sljedeće predavanje bilo je usmjereno na progon Crkve u Hrvatskoj, a održao ga je povjesničar Jure Krišto, koji je progovorio o trima aspektima onodobne stvarnosti, a to je priprema komunista za preuzimanje vlasti, slom Nezavisne Države Hrvatske te komunistički odnos prema Katoličkoj crkvi. U tom smislu valja istaknuti kako je, u jeku kreiranja novih društvenih vrijednosti, Crkva prikazivana kao „klerofašistička“, „antinacionalna“, „reakcionarna“. Kardinal Stepinac često je bio javno napadan, dok se u dokumentima iščitava kako su svećenici i biskupi napadani, uhićivani, zatvarani u logore, Crkvi je oduzimana imovina, a neki su prisilno prekrštavani na pravoslavlje. O tome je 25. lipnja 1945. Stepinac izvijestio premijera Vladimira Bakarića, koji ga je tri dana kasnije posjetio, ali situacija je ostala ista. Posjet je ponovio već u srpnju, nakon čega mu je kardinal poslao još nekoliko pisama, no bez uspjeha. Krišto je podsjetio i na likvidaciju širokobrijeških fratara, dok je kao vrhunac istaknuo sudsku presudu Stepincu u listopadu 1946.

Likvidacije u Dubrovniku

Robin Harris progovorio je o likvidacijama u Dubrovniku, posebno naglasivši strahote pokolja na Daksi  koji su počinili partizani u listopadu 1944. Naime, nakon njihova ulaska u Dubrovnik, na otoku Daksi likvidirali su 53 istaknuta građanina, hrvatska civila. Ekshumacijom su utvrđeni identiteti 18 osoba, dok ih je 35 ostalo nepoznato. Među ubijenima je bio i svećenik Petar Perica, autor pjesama Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori. Osim spomenutih uglednih građana, na dubrovačkom je području ubijeno ukupno 697 osoba, i civila i ratnih zarobljenika. Veći dio njih nakon uhićenja prevezen je na otok, gdje su ubijeni, nakon čega nisu imali pravo na dostojan pogreb, niti je do danas otkrivena točna lokacija skupnih grobova.

Drugi je programski blok otvorio Bože Vukušić iz udruge Hrvatski križni put, koji se bavio temom jugoslavenskog državnog terorizma protiv hrvatske emigracije, spomenuvši pojedinačne slučajeve ubijenih hrvatskih političkih emigranata (Stjepana Đurekovića, Ante Brune Bušića i dr). Naime, jugoslavenska tajna služba u razdoblju od 1946. do 1990. diljem svijeta likvidirala je 68 hrvatskih emigranata, a u istom je razdoblju njih više netragom nestalo. „Likvidacije protivnika režima u inozemstvu, koji su dovodili u pitanje legitimnost države ili partije u Jugoslaviji, neki su nositelji političkog odlučivanja još početkom 80-ih godina svakako smatrali legitimnim sredstvom za očuvanje vlasti. (…) Do svoje smrti, Tito je sam izdavao te odgovarajuće naloge“. O komunističkoj represiji nad muslimanskom zajednicom progovorio je Zlatko Hasanbegović s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, podsjetivši ne samo na progon istaknutih pripadnika muslimanske zajednice nakon Drugog svjetskog rata (slučaj muftije Ismeta Muftića) nego i na izgradnju (1944) i uklanjanje (1949) čuvene zagrebačke džamije, za čiju su izgradnju još početkom stoljeća agitirali zastupnici Stranke prava, kao i Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, dok su među prvim donatorima za njezinu izgradnju bili političar Ivo Pilar te Starčevićev dom. Godine 1941. preuređeni Dom hrvatske likovne umjetnosti postao je religijsko i kulturno sjecište zagrebačkih muslimana.

Bošnjaci i Srbi blokiraju istragu komunističkih zločina u BiH

O sudbini Talijana u Dalmaciji i Istri govorio je Marino Manin, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest, nakon čega je uslijedilo izlaganje o likvidacijama i masovnim grobnicama u Sloveniji slovenskog povjesničara Mitje Ferenca. O posljedicama Bleiburga, odnosno o masovnim grobnicama u Republici Hrvatskoj progovorio je povjesničar iz Hrvatskog državnog arhiva Amir Obhođaš, nakon čega je uslijedila tema o OZNA-inoj represiji i progonu u Hercegovini 1945. Hrvoja Mandića sa Sveučilišta u Zagrebu. Zaključio je kako je Komunistička partija Jugoslavije bila u potpunosti pod kontrolom srpske komponente, koja je u BiH vladala od 1945. do 1992. Danas u BiH istragu komunističkih zločina blokiraju Bošnjaci i Srbi, a problem je i što sva tri konstitutivna naroda imaju različite vizije budućnosti države, stoga politički dogovor izostaje, a rat se nastavlja drugim sredstvima.

Posljednje predavanje Dva modela odmazde u Europi prije završne panel-diskusije održao je Hrvoje Čapo s Hrvatskog instituta za povijest. Naime, nakon pobjede nad Trećim Reichom i njegovim saveznicima, Europa je bila suočena s izazovom kažnjavanja počinjenih ratnih zločina. U tom procesu razvila su se dva potpuno različita modela odmazde, zapadni i istočni. Zapadni model temeljio se na pravnim normama, suđenju zločincima i pomirenju, dok je istočni poslužio za revolucionarno preoblikovanje društva. Odmazda je u tom kontekstu bila sredstvo učvršćivanja komunističke vlasti, a ne samo osude zločina.

Umjesto epiloga, izrazit ćemo nadu kako će ova konferencija biti poticaj da se u sagledavanju povijesne problematike oslonimo prije svega na povijesne izvore i njihovu stručnu interpretaciju, a ne na ostrašćene medijske i političke konstrukcije.